Zajam od 250 milijuna eura, koji, koji premijer Višković naziva uspjeh i stabilnost u biti zločin. Republika Srpska nije dobila dar, već zajam s nepoznatim kreditom, pod nepoznatim uvjetima, i taj dug vraća Višković, ali svi moji građani, a da nas nitko ne pita, rekli su da je predsjednik SDS Milana Milicevića.
– Nedostatak je da vlada uzima stotine milijuna duga, a da ne zna tko je posudio taj novac, bez obveza. U normalnim zemljama krediti se uzimaju transparentno, s precizno definiranim uvjetima i odgovornostima onih koji su posuđeni. Ovdje, međutim, imamo situaciju u kojoj premijer Bacello kaže da nećemo otkriti odakle novac dolazi. Pa, ako je sve po zakonu i ako je to “uspjeh”, zašto skrivaju informacije?
A istina je sljedeća: ovo nije razvoj, ovo je opstanak duga! Godine 2026. godine Republika Srpska prikuplja milijardu i 600 milijuna maraka zajmova. To znači da će narod platiti cijenu višegodišnje netočne politike zaduživanja, dok će Višković i tim i dalje tvrditi da je sve u redu. Kako će to vratiti? Novi zajmovi? S novim izvlačnicima za građane i ekonomije? Daljnjim oduzimanjem sredstava iz lokalnih zajednica?
Dok vlada tone u dugovima, lokalne zajednice se guše jer prihodi postaju manje manji, jer se novac usmjerava na otplatu zajma i sumnjive projekte. Umjesto da ulaže u infrastrukturu, zdravlje, obrazovanje i pomoć ekonomiji, vlada Republike Srpske nastavlja s zaduživanjem da će generacije biti isplaćene iza nas.
Vrijeme je da zaustavimo ovu praksu i konačno uvedemo odgovornost za zaduživanje, jer takvo upravljanje dovodi do republike srpske u ropstvo duga. I na kraju, u kakvoj smo političkoj situaciji? Narod je postao talac jednog čovjeka. Sve odluke donose jedna središnja sila, bez savjetovanja s građanima i bez ikakve odgovornosti. Republika Srpska ton u dugu, ekonomija ne uspijeva, javne institucije se sruše, a narod je prevaren pričom o uspjehu.
Postavljam javno pitanje: da li svjesno vode republiku srpsku i srpski narod u propasti? Sve što rade ukazuju na to. Nisu ih zanimali dug, niti budućnost, niti život običnog čovjeka – samo moć i kontrola sveučilišta koja prodaju prirodne resurse. Ali oni trebaju znati jedno: bit će dana kada će se morati sastati za to “, rekao je Milicevic.
