Izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. godine prekida rad Bosanskog sabora i poništava rezultate postignute u kratkom periodu parlamentarnog života u našoj zemlji. Stranke koje su kod nas nastale u ratu prestale su s radom, a političko djelovanje zamrlo.
Političari i stranke ponovno će se aktivirati tek pred kraj Prvog svjetskog rata, kada se počelo postavljati pitanje budućnosti BiH u kontekstu ishoda Prvog svjetskog rata. Unutar same Austro-Ugarske postojao je sukob između Austrije i Mađarske oko toga treba li Bosna i Hercegovina doći pod izravnu vlast Austrije ili Mađarske.
Između Austro-Ugarske i Jugoslavije
Kako bi lobirao za ulazak BiH u sastav Mađarske, mađarski premijer Istvan Tisza u rujnu je posjetio Sarajevo, gdje se susreo s nekima od najviših političara. Njegovu ideju podržao je Šerif Arnautović, jedan od vodećih bh. političar koji je smatrao da Bosna i Hercegovina treba dobiti status autonomne pokrajine u sastavu Mađarske. Za ostanak u Austro-Ugarskoj bio je i Safvet-beg Bašagić, koji bi eventualno bio spreman za jugoslavensku ideju, ali samo u obliku ujedinjenja Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bez Srbije i Crne Gore.
S druge strane, srpski političari u BiH bili su odlučno za južnoslavensko ujedinjenje. “Stadlerovci”, koji su i prije kraja rata zastupali koncept pripajanja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, bili su izrazito protiv južnoslavenskog ujedinjenja. Kao nositelji jugoslavenske ideje među muslimanima, dr. Halid-beg Hrasnica i drugi. Mehmed Spaho, koji prije rata nisu imali neku posebno visoku političku funkciju, ali su se nametnuli kao politička protuteža Arnautoviću i Bašagiću. Pobjeda Srbije u ratu i odluka o formiranju Jugoslavije lansirat će Spahu na čelo Bosne i Hercegovine zbog njegovog projugoslavenskog stava. muslimani.
No, prije nego što je došlo do općeg ujedinjenja, 29. listopada, nastala je Država SHS (ujedinjenjem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Dalmacije), kao federalna država u kojoj je Bosna i Hercegovina bila jedna od ravnopravnih jedinica. Ta država nije uspjela dobiti međunarodno priznanje niti uspostaviti unutarnji poredak, a nije dugo ni trajala. Već krajem studenoga predstavnici Države SHS otišli su u Beograd na pregovore sa srpskom vladom i regentom Aleksandrom Karađorđevićem o ujedinjenju sa Srbijom, a Karađorđević je 1. prosinca 1918. proglasio stvaranje nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dogovoreno je da će država biti uređena kao parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđević na čelu, dok će se unutarnje uređenje naknadno utvrditi u Ustavotvornoj skupštini koju će činiti predstavnici birani na neposrednim izborima.
Bosna i Hercegovina je tako postala dijelom nove države, a otvorio se prostor političkom preustroju i osnivanju stranaka.
Osnivanje stranaka
Već 16. veljače 1919. godine osnovana je Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO).
Jugoslavenska muslimanska organizacija preuzet će od svoje prethodnice iz Austro-Ugarske borbu za autonomiju BiH, sada unutar nove države, ali i zastupanje interesa zemljoposjedničkog muslimanskog stanovništva kao okosnice stranke, tamo gdje nije samo pozvao da im se dopusti zadržati svoja imanja ali čak i kmetove.
Za prvog predsjednika JMO izabran je Ibrahim ef. Maglajlić, a za dopredsjednike dr. Halid-beg Hrasnica i drugi. Hamdija Karamehmedović, ali je pravi vođa bio dr. Mehmed Spaho, koji će kasnije i formalno preuzeti stranku. Institucionalnu osnovu stranke predstavljala je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, preko koje je u relativno kratkom roku ostvarila dominantan utjecaj među muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini.
U Kraljevini SHS obnovljena je Hrvatska narodna zajednica, ali se stranka ubrzo raspala na Hrvatski teški i HNS. Obje su stranke, kao i ostale hrvatske stranke, zagovarale federalističko uređenje Jugoslavije.
Od srpskih stranaka koje su djelovale u Bosni i Hercegovini svakako je najznačajnija bila bh. ogranak Narodne radikalne stranke na čelu s dr. Milan Srškić. Radikalna stranka zalagala se za unitarni državni sustav, ali je ideološki imala izraženiju srpsku nacionalnu notu. U Sarajevu je u veljači 1919. godine osnovana Demokratska stranka pod vodstvom Ljubomira Davidovića. Iako je uživala podršku prvenstveno srpskog naroda, bila je jugoslavenske orijentacije i slijedila je liberalnu političku ideologiju. U početku svog djelovanja, kao i Narodna radikalna stranka, zalagala se za centralističko uređenje Jugoslavije, ali će te stavove bitno revidirati.
Među srpskim strankama u Bosni i Hercegovini početkom 1920-ih godina osniva se i Udruženje sirotinje koju čine dio građanstva i imućnijeg seljaštva. I ova je stranka bila izrazito centralistički i unitaristički orijentirana. I oni su na prvom mjestu isticali Srbiju, ali im je glavni cilj bilo provođenje radikalne agrarne reforme.
Među ostalim državnim strankama u Bosni i Hercegovini veliki utjecaj imala je Hrvatska seljačka stranka, koja je s vremenom potisnula domaće hrvatske stranke. Komunistička partija Jugoslavije, koja je nastala ujedinjenjem dotadašnjih socijaldemokratskih partija iz Jugoslavije, uključujući i Socijaldemokratsku partiju Bosne i Hercegovine, postat će značajna u političkom životu.
Potaknuta boljševičkom revolucijom u Rusiji, na Drugom kongresu 1920. godine pobijedila je revolucionarna frakcija ove stranke koja se zalagala za provođenje socijalističke revolucije u zemlji, au državnopravnom smislu za stvaranje Sovjetske Republike Jugoslavije. , koja će ući u Sovjetsku Federaciju balkansko-dunavskih zemalja.
Rezultati izbora
Na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS 1920. relativni pobjednik izbora bila je Demokratska stranka Ljubomira Davidovića (19,9%), ispred Narodne radikalne stranke (17,7%), Hrvatske pučke seljačke stranke (14,3%), Komunistička partija (12,4%) i Udruga poljoprivrednika (9,4%). JMO je osvojio 6,9 posto.
Na području Bosne i Hercegovine JMO je bila pojedinačno najjača, što je posljedica činjenice da su Muslimani bili jedinstveni u podršci ovoj stranci. Bosni i Hercegovini pripala su 63 od ukupno 419 mjesta u Narodnoj skupštini. JMO je osvojila 24 mandata, Narodna radikalna stranka 11, Hrvatska teška stranka 7, Seljački savez 12, Hrvatska narodna stranka 3, Demokratska stranka 2 i Komunistička partija Jugoslavije 4 mandata.
Srpske i hrvatske stranke koje su u početku djelovale isključivo na području BiH s vremenom su se spojile s većim srpskim i hrvatskim nacionalnim strankama sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu. Srbi u Bosni i Hercegovini tako će se dominantno orijentirati na radikale, a Hrvati na Hrvatsku republikansku seljačku stranku (kasnije samo Hrvatsku seljačku stranku).
Autonomističko uređenje
Već 1920. godine JMO je jasno zauzela autonomističko stajalište po tom pitanju
poredak države.
– Mi smo za jedinstvo države, ali istovremeno i za široku autonomiju. Mi smo za monarhiju i narodnu dinastiju Karađorđević, kako stoji u našem programu. Mi smo protiv plemenskih autonomija; za autonomiju, mi smo pokrajina prema dosadašnjim geografskim granicama – stajalo je u stranačkoj deklaraciji.
