Kako se to dogodilo? Nakon pobjede u Hladnom ratu američki se model činio nedodirljivim. Generaciju kasnije, i sami Amerikanci gube povjerenje u njega. Bezobzirno ratovanje, financijska kriza i institucionalna trulež pokrenuli su žestinu američke politike koja je predsjedničkim izborima dala naizgled egzistencijalni ulog.
Amerikanci su čuli kako njihovi vođe osuđuju integritet njihove demokracije. Vidjeli su kako sugrađani pokušavaju blokirati prijenos vlasti s jedne uprave na drugu. Imaju dobar razlog da se pitaju koliko im njihov sustav jamči zaštitu od autoritarnih impulsa koji rastu diljem svijeta.
Zaštita republike
Odgovor je da, ako Amerikanci vjeruju da sam Ustav može zaštititi republiku od uspona Cezara, onda su previše optimistični. Očuvanje demokracije danas ovisi, kao i uvijek, o hrabrosti i uvjerenju bezbrojnih ljudi diljem Amerike – posebno onih koji su zaduženi za pisanje i provedbu njezinih zakona.
Potencijalni diktator mogao je započeti svoju diktaturu a da ne prekrši slovo Ustava, jer su naknadni zakoni stvorili rupe dovoljno velike da kroz njih marširaju trupe. Kongres je predsjedniku dao izvanredne ovlasti za održavanje reda u vrijeme krize. Prema Zakonu o pobuni, predsjednik može upotrijebiti vojsku ili mornaricu protiv domaće pobune ili kada se ignorira savezni zakon. Predsjednici su se pozvali na ovu ovlast 30 puta kako bi prekinuli štrajkove, prevladali segregaciju i zaustavili nerede u Los Angelesu 1992. godine.
Pouka je da ono što održava američki projekt, kao i svaku demokraciju, nisu crnoslovni zakoni, već vrijednosti građana, sudaca i javnih službenika. A dobra vijest je da bi se čak i najodlučniji, najinventivniji i najorganiziraniji budući despoti borili da ih nadvladaju.
Vojska je i dalje jedna od najzdravijih američkih institucija, njezini su redovi ispunjeni ljudima koji drže do svoje prisege Ustavu. Američke države imaju bogatstvo i ogromnu moć nad svojim poslovima. Velika većina policajaca radi za državne i lokalne dužnosnike, a ne za predsjednika. Mediji su postali više pristrasni, ali također cijene svoju neovisnost i ostaju previše difuzni da bi ih bilo koja strana kontrolirala. Sljedeći predsjednik mogao bi povećati svoje ovlasti da otpusti desetke tisuća državnih službenika, ali to bi i dalje ostavilo “duboku državu” od gotovo tri milijuna radnika raspoređenih po stotinama agencija i 15 odjela.
Stare politike
Svaki predsjednički kandidat ove je godine optužio drugoga da pokušava uništiti američku demokraciju. Ali Biden je institucionalist, koji poštuje stare načine politike. Ali Trump, koji je razmišljao o tome da bude diktator, makar samo na jedan dan, je drugačiji. Njegovo odbijanje da prizna poraz 2020. dovelo je do napada na Kapitol 6. siječnja 2021. i potaknulo rekordan broj zastupnika da se usprotive ovjeri izbora.
Ali Trump sigurno nije dorastao zadatku da se pretvori u diktatora, čak i kad bi to htio. Previše ga je lako omesti, rastresiti i zabrinut da bi izbjegao odgovornost. Veća je opasnost da njegov prijezir prema normama i institucijama dodatno umanjuje vjeru Amerikanaca u njihovu vladu. To je važno, jer američki projekt ovisi o njegovim ljudima. A samo četvrtina njih kaže da je zadovoljna demokracijom.
22. amandman
Među najvećim ustavnim preprekama diktaturi je 22. amandman koji predsjednika ograničava na dva mandata. Ali što bi se dogodilo kada bi autokrat željezne volje napunio Pentagon pristalicama i, s vojskom na ramenu, odbio otići? Sjedinjene Američke Države imaju 247 godina dugu povijest, ali američki Ustav kopiralo je nekoliko mladih latinoameričkih republika u 19. stoljeću i priklonilo se moćnicima.
