U genocidu počinjenom u Srebrenici u ljeto 1995. ubijene su tisuće muškaraca i dječaka. Stradali su očevi i sinovi, braća i cijele generacije jedne obitelji.
Ne zna se koliko je očeva i sinova ubijeno. No, imena ubijenih u genocidu u ljeto 1995. godine ispisana su na ploči u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Veliki broj Bošnjaka koji su tog ljeta prije 29 godina ubijeni na najbrutalniji način, dok su pokušavali doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja, nosi isto prezime, javlja Anadolija.
Pod istim prezimenom čak desetke ljudi – uža i šira obitelj. Otac i sin, dva sina, tri sina… U nekim slučajevima ubijeni su svi muškarci iz jedne obitelji, od maloljetnika do djedova. Cilj je bio uništiti cijele obitelji, au nekim slučajevima su i uspjeli.
“Nažalost, u genocidu u Srebrenici najviše su stradali muški članovi obitelji. U genocidu u Srebrenici ubijeno je 59 žena, a ostalo su muškarci i dječaci. U genocidu je ubijeno više od 500 maloljetnika. U mnogim obiteljima više stradala su tri ili četiri člana “U ovom slučaju radi se o očevima i sinovima. Ima mnogo majki koje znam da su izgubile tri, četiri, pet ili više članova obitelji, au ovom slučaju mislim na sinove i supruge”, kazala je za Anadolu Agency glasnogovornica Memorijala Almasa Salihović.
Istaknula je da ima mnogo majki koje su ostale bez svojih muških članova obitelji, ali i bez svoje ženske djece.
Većina srebreničkih majki vratila se svojim domovima nakon rata i genocida. Svojim praznim kućama, ali da budu blizu svojih najmilijih u mezarju Memorijalnog centra.
“Mnoge od ovih majki odlučile su se vratiti na područje općine Srebrenica. Činjenice govore da se one vraćaju tamo gdje mogu dostojanstveno otići s ovog svijeta, gdje imaju najviše sjećanja na svoje ubijene, a to je jedino mjesto koje mogu izabrati da provedu ostatak života Naravno, ima i onih koji su ostali sa nekim članovima svojih obitelji, ali se više nisu mogli vratiti na područje općine Srebrenica, odnosno u Podrinje, pa danas žive na području Federacije Bosne i Hercegovine“, kazao je Salihović.
Podsjetila je da je prije rata devedesetih godina na području općine Srebrenica živjelo oko 38.000 stanovnika.
“Danas u općini živi manje od 5.000 stanovnika, uključujući i Bošnjake i Srbe. Sam broj nam govori koliko se zaista promijenila demografska slika općine Srebrenica. U mjestu živi manje od 1.000 stanovnika, a ostali žive u okolnim selima je nekada bio napredan grad sa mnogo stanovnika, sa ljudima koji su htjeli da ostanu živjeti danas, naravno, zbog počinjenog genocida, ali i zato što ljudi više ne nalaze snage da se vrate i živjeti ovdje, upravo zato što je ovdje u genocidu ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka“, rekao je Salihović.
Velik je i broj mladih ljudi koji su se odlučili vratiti u domovinu i tamo zasnovati svoje obitelji i život.
“Ono što mlade ljude vraća i zadržava ovdje je ljubav prema ovom gradu. No, moram naglasiti da je Memorijalni centar jedna od temeljnih institucija koja zadržava ljude ovdje. Oko 99 posto nas koji radimo u Memorijalnom centru preživjeli smo genocid u Srebrenici su potomci onih koji nisu preživjeli genocid“, pojasnio je Salihović.
Kako je rekla, zahvaljujući raznim donacijama, odnosno ambasadama koje podržavaju rad Memorijalnog centra, ti mladi ljudi ostaju u Srebrenici.
To su ljudi koji žele ostati ovdje, koji žele doprinijeti memorijalizaciji, ali i da jasno kažu da žele ostati sa svojom djecom i porodicama i pokušati da na neki način nastave svoj život ovdje”, kazao je Salihović.
Smatra da se Srebrenica, kao i mnogi manji gradovi u BiH, ne razvija kako bi trebala, iako ima prirodne resurse.
“Mi koji smo se vratili i radimo ovdje, zaista želimo ostati ovdje, imamo još za šta se boriti i ostati, iako Srebrenica ima jako tešku i bolnu prošlost. Najveća osveta, ako se tako može reći, je ostati živ. i vratimo se tamo odakle su nas protjerali, odakle su nam protjerali i pobili članove obitelji. To je najbolji pokazatelj da ovdje trebamo živjeti, stvarati bolju budućnost, bolje okruženje za sve nas, jer to je zaista. Moguće, samo trebamo znati zašto smo se vratili i moramo znati da je i ovaj dio zemlje naš i to je ono što nas vraća na naša ognjišta“, dodao je Salihović.
U genocidu je ubijen i njen brat Abdullah. U trenutku smrti imao je samo 18 godina.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2008. godine u masovnoj grobnici Čančari. Pronađeno je samo 30 posto posmrtnih ostataka. Obitelj ga je ukopala na zajedničkoj dženazi u Potočarima.
