Tužne su sudbine tisuća ljudi koji su se u ljeto 1995. godine našli na području Srebrenice. Većina je tih ratnih godina ranije stigla u Srebrenicu, tražeći spas od napada. Mislili su da su na sigurnom mjestu. Nisu mogli ni zamisliti što će se dogoditi tog srpnja prije 29 godina.
Jasmin Bešić je tada imao samo 16 godina. Tinejdžer koji je samo želio uživati kao i svi njegovi vršnjaci u drugim dijelovima svijeta, javlja Anadolija.
Pod granatama
Te tinejdžerske dane proveo je pod granatama, uz glad i nedostatak osnovnih potrepština za život. Sretan prijeratni život s ocem, majkom i sestrama zamijenila je borba za preživljavanje.
Prije rata, do 1992. godine, živio je u Bratuncu. Početkom rata napustili su kuću i sklonili se u selo Blječeva gdje su imali vikendicu. Selo je bilo na liniji razgraničenja i često je granatirano. Stradao je velik broj ljudi. Tu su bili do 1995. godine, do pada Srebrenice.
– Srebrenica je bila logor bez rešetaka. Tamo su se dogodile strašne stvari. U Srebrenici su se neprestano događali zločini – granatiranja, napadi srpske vojske… Tada je u Srebrenicu dolazilo stanovništvo iz okolnih općina – Zvornika, Vlasenice, dijelom iz Višegrada, pa čak i Rogatice. U Srebrenici je u jednom trenutku bilo i do 90.000 ljudi – kazao je Bešić.
Uslijed ubrzanog pogoršanja humanitarne situacije i samo nekoliko dana nakon masakra na školskom igralištu, 16. travnja 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je Rezoluciju 819 kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom”.
Bešić je rekao da su se do tada na tom području dogodili strašni zločini.
– Stradala su djeca, mladi ljudi i nije bilo selekcije po tom pitanju. Sjećam se te 1993. godine kada je stanovništvo dovedeno na rub egzistencije – prisjetio se Bešić.
U njegovom selu su 10. srpnja dobili informaciju da je Srebrenica pala i da svi napuste to područje. Rečeno im je da trebaju ići u Bulje. Tu je bio i njegov otac Fehim koji je bio vojno sposoban sa grupom muškaraca, njegova majka i njegove dvije sestre.
Odlučili su da Jasmin s majkom i sestrama krene prema Potočarima, a otac s grupom muškaraca.
– Otac je rekao da će svratiti u vikendicu po duhan i vodu. Okrenuo sam se i pogledao oca dok je hodao prema našoj kolibi. Tada sam ga zadnji put vidio. Ta mi se slika urezala u sjećanje i s njom ću umrijeti. Nikad ga više nisam vidio. Kasnije sam saznao da je zarobljen i ubijen – sa suzama u očima prisjetio se tog trenutka Bešić.
S majkom i sestrama krenuo je prema Potočarima. Kretali su se satima u grupi, po velikoj vrućini.
– Na putu prema Potočarima nikoga nije bilo u selima, već su izašli iz kuća. Na cesti su bile samo životinje. U Potočare smo došli predvečer. Tamo je već bilo tisuće ljudi. Više nisi znao gdje je tko, dok si hodao nagazio si na nekoga, čulo se zavijanje pasa, stoke… Otišli smo u kuću gdje je bio veliki broj ljudi, spavalo se na stepenicama, u hodnik… Proveli smo tu noć u priči . Ta mi je kuća ostala u sjećanju. U zoru smo izašli van. Tada smo mislili da će međunarodna zajednica djelovati – istaknuo je Bešić.
Sjeća se i da je u jednom trenutku stigla vijest da srpska vojska ulazi u Potočare.
– Tada sam vidio val ljudi koji se diže u panici, kaotično kretanje, poput plimnog vala. Pomaknu se pa se odjednom spuste, ta slika se ne zaboravlja. Pobjeći, ali ne znaju kamo. Tada sam shvatio da su ljudi mislili da će, ako siđu dolje, biti zaštićeniji – rekao je Bešić.
Prije odlaska u Potočare sa sobom je ponio žensku odjeću jer je smatrao da je to jedini način da preživi.
– Kad su moji roditelji raspravljali da li da idem s tatom ili majkom, bila sam svjesna težine puta kojim će muškarci ići. U tom sam se trenutku uznemirio. Kad je majka rekla da će me povesti, osjetila sam olakšanje. Tada sam rekao majci da ću sa sobom ponijeti žensku odjeću. Donijela sam haljinu, njen šal. Obukla sam zimsku jaknu, što je ljeti bilo užasno. I tog dana, 11. jula, kada su počele stizati informacije, otišao sam u jedan podrum i obukao žensku odjeću i jaknu – kazao je Bešić.
U blizini je bila garaža s nekim starim autobusima. Odlučili su krenuti prema njima i tamo se sakriti.
– Bilo je puno ljudi, djeca su plakala, teško smo se kretali. Zrak je bio težak, nije se moglo disati. Ušli smo i sjeli u autobus. Uzeo sam i prašinu i namazao lice da me ne prepoznaju jer mi je počela rasti brada. Bili smo tamo sat vremena. Mati je otišla po vodu, a kada se vratila rekla je da su Srbi ušli u Potočare. Rekla je da je vojska među narodom. Tada je primijetila da su počeli odvoditi neke ljude. Nakon što je majka došla, vidio sam tri, četiri vojnika. Izgledali su mi zastrašujuće. Dvojica su mi ostala u sjećanju. Jedan je bio krupan čovjek, imao je taman ten, bio mi je strašan. Drugi je imao plavu kosu i crnu traku. Bio je u odijelu, ali me je naježio – prisjetio se Bešić.
Prema njegovim riječima, vojnici su bili vrlo dobro naoružani, te su se osjećali jadno u odnosu na njih.
– Tada sam osjetio nadmoć tih ljudi pa sam se zapitao kako im se možemo suprotstaviti. Mnogo stvari mi je tada prolazilo kroz glavu, kako proći pored njih, a da me ne vide – rekao je Bešić.
Tada su donijeli odluku da među prvima krenu prema autobusima koji su počeli pristizati u Potočare. S njima je bila jedna njihova rodica i susjeda sa suprugom.
– Imali smo do 200 metara do užeta koje su postavili. Bila je masa ljudi. Ipak, nekako smo se provukli i došli do njega. Tada je nastala larma, majka je podigla uže i svi su krenuli prema autobusima. Vojska je bila postrojena s obje strane asfalta. Bila su dva reda vojnika – oni s oružjem i oni sa psima. Hodnik kojim smo prolazili bio je dug 500 do 800 metara. Kad smo došli do autobusa i kamiona, već je bila gužva. Ušli smo u jedan plavi. I nastala je strka i panika. Ušli smo u autobus, nije bilo mjesta za sjesti, provukao sam se između sjedala na prolazu. Kada su nas prebrojali, bilo nas je 94 u autobusu, a kapacitet autobusa je bio oko 60 – rekao je Bešić.
U autobusu nije bilo zraka
U autobusu je bila velika gužva, ljudi su bili jedni na drugima. Vozač autobusa je psovao jer su ušli toliko, zatvorio je vrata i tada nije bilo zraka u njemu.
– Počela sam se gušiti. Nisam smio reagirati jer sam bio obučen u žensku odjeću. Netko je tada rekao da otvori vrata i vozač je to učinio. Tada je krenula kolona. Vozač nam je tada rekao svoje ime i prezime, iz Ljubovije je u Srbiji. Tada nam je rekao: ‘Dobri moji ljudi, muslimani, ne bojte se, dok sam ja u autobusu, ništa vam se neće dogoditi’. To je bila jedna gesta tog čovjeka u tom trenutku – prisjetio se Bešić.
Na putu su imali i težih situacija, psovanja s ceste i bacanja kamenja. Ovaj tada 16-godišnjak, iako je u srpnju bio u zimskoj jakni, nije osjetio vrućinu, borba za opstanak bila je jača. U Konjević Polju je na autobusu pukla guma, vozač ju je promijenio i krenuli su dalje. Kroz prozor je potom vidio kolone tenkova, oklopnih vozila i kamiona kako se kreću u pravcu Milića.
– Nakon nekog vremena došli smo do mjesta gdje su nas počeli puštati. Tu je bila krivina i od tada više nismo vidjeli srpske vojnike. Pitao sam majku mogu li se skinuti u žensku odjeću. Rekla je da mogu. I danas točno znam gdje je mjesto gdje sam tu odjeću skinuo, nikad to neću zaboraviti. Imao sam osjećaj da sam se tamo ponovno rodio. Kad sam se skinuo, majka me pogledala sa strahopoštovanjem, kao da me poznaje. Putem me stalno gledala. Kad smo sreli našeg prvog vojnika, rekao sam sebi: ‘Preživio sam’. Ne mogu vam objasniti kakve su to emocije bile. Tada sam osjetio svu sreću svijeta, bio sam sretan – rekao je Bešić.
U protekla 24 sata ne sjeća se da je nešto jeo ili pio. Vodila ga je volja za preživljavanjem. Kad su prešli na slobodnu teritoriju, majka mu je rekla: “Sine, jako si se promijenio, jako si smršavio, bio si blijed”.
Prvo su prebačeni na aerodrom Dubrave, a nakon toga su u Živinicama pronašli majku i djeda koji su tamo bili od 1992. godine. Nakon toga još su nekoliko puta mijenjali smještaj. U tom razdoblju počeli su se pitati što je s njihovim najmilijima koji su otišli kroz šumu. Dolazile su različite informacije.
Očevi posmrtni ostaci pronađeni 2009.
– Prvih dana prelaska – 13. i 14. srpnja, počeli smo shvaćati što se događa, kakva je to tragedija. Onda sam sanjala oca, bila sam i bolesna. Mislim da je tada ubijen. Tih dana nisam mogao doći k sebi, san je bio jako jeziv. Sanjao sam ga u nekoj bjelini, bio je to čudan san – naglasio je Bešić.
Nakon nekoliko dana počinju pristizati prve grupe ljudi koji su preživjeli “put smrti”. Išao je svaki put vidjeti je li mu otac među njima.
ž Tada ljudi počinju shvaćati što se dogodilo. Mjesecima sam dolazio na aerodrom nadajući se da će moj otac doći. Jedan dječak – Taib Osmić, rekao mi je da mi je otac zarobljen. Tada nisam htio čuti tu vijest, bježao sam od toga. Međutim, bio je u pravu. Sve do 2009. nadala sam se ocu. Onda me zovu iz Tuzle. Rekli su da su pronašli njegove ostatke. Izgubio sam se, tada je umrla ta posljednja nada – kroz suze je rekao Bešić.
Pronađen je u masovnoj grobnici Čančari. Pronađeno je oko 70 posto posmrtnih ostataka. Na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine ukopat će zeta Ahmeta Jašarevića.
– Ja sam odrastao čovjek, nemam mržnje ni prema kome, ali su se dešavale strašne stvari – rekao je Bešić.
Bešić je 1999. godine došao u Sarajevo, gdje i danas živi s obitelji. Diplomirao je na Pravnom fakultetu. Borio se da uspije u životu nakon tragedije koju je doživio. No, i danas muku muči s pronalaskom stalnog zaposlenja.
