Predstava „Otac“ Floriana Zellera u režiji Dine Mustafića i izvedbi ansambla Kamernog teatra 55 izvedena je u okviru šestog dana 43. Kazališnih/Kazališnih igara Bosne i Hercegovine u Jajcu. „Otac“ je duboka priča koja se bavi temama starenja, usamljenosti i straha od gubitka sjećanja, istražujući kako obitelj i društvo reagiraju na surovu stvarnost života i istine.
U predstavi igraju Vladimir Jurc, Maja Izetbegović, Dina Mušanović, Amar Selimović, Boris Ler i Nadine Mičić.
Dramaturgiju je osmislila Željka Udovicič Pleština, scenografiju i kostimografiju Adisa Vatreš Selimović, dok je glazbu skladala Irena Popović Dragović.
“Otac”, kako je rekao Mustafić na okruglom stolu nakon predstave, najpoznatiji je komad Zellerove obiteljske trilogije (Majka, sin, otac) koja je prošle godine realizirana u Kamernom teatru 55. Inače, to je kazalište jedino koje je postavilo sve dijelove trilogije.
Mustafić smatra da je Zeller pisac koji rasvjetljava teme koje su često na marginama, o kojima nemamo ni strpljenja ni volje govoriti u javnom prostoru.
Navodi da se u vrijeme velikih tema, velikih kriza, od ratnih do socijalnih i ekoloških, jedan pisac vratio u srž našeg postojanja. A to je kako možemo živjeti sa sjećanjem, možemo li ga preživjeti, što nam se događa kada se to sjećanje izbriše…
– Ono što mi je bilo zanimljivo u ovom tekstu, koji je vrlo nježan, krhak i na trenutke šokantan, jest smisao za humor i to što u zanimljivoj dramaturškoj strukturi gledamo predstavu u nekom flashbacku. Sve vrijeme u nekom povratku. Ta igra sa scenskim vremenom i prostorom je nešto što je Zellerova karakteristika – podvukao je Mustafić.
– „Otac“ je priča o jednom osjećaju, svojevrsnom identitetu koji ima filozofsku razinu, kada se na kraju komada postavlja pitanje „tko sam ja zapravo?“. Nisam siguran da na to pitanje možemo dati racionalan odgovor – potcrtao je Mustafić.
Gostujući glumac iz Slovenije Vladimir Jurc, koji tumači ulogu oca, kaže da je svoju ulogu shvatio kao borbu za očuvanje dostojanstva.
– Dakle, demencija ti uzima sve. Demencija te tjera da činiš jako ružne stvari, a ti se boriš. Tako ja to shvaćam. Starost nije lijepa, a čovjek želi zadržati to dostojanstvo. I to je drama kćeri koja ne može realizirati svoj život, svoj privatni život – rekao je Jurc.
Govorio je o iskustvu rada sa sarajevskim kolegama, prilagođavajući se jeziku na kojem se igra predstava. Prema njegovom mišljenju, intimni prostor Kamernog teatra je nešto najbolje za glumca u njegovom iskustvu.
Maja Izetbegović, koja tumači ulogu kćerke, kaže da je ovo priča koja ima dvije strane.
– Jedan čovjek koji se izgubi. Gubi svoj svijet i stvarnost. S druge strane kćer koja se osjeća odgovornom za njega, a s druge strane osjeća odgovornost za sebe i svoj život. I onda rascjep između onoga što treba raditi i onoga što osjeća da treba činiti i onoga što zapravo radi – kazao je Izetbegović.
Mišljenja je da je to univerzalna tema koja se tiče svih.
O univerzalnosti teme, starenju, gubitku pamćenja i očuvanju dostojanstva moglo se čuti iu razgovoru nakon predstave, kada su sudionici iznosili svoja privatna iskustva, svoje strahove i nade.
