Tomo Buzov, tada umirovljeni kapetan prve klase JNA, protivio se legalizaciji i izdvajanju Bošnjaka, obrušio se na hordu Milana Lukića: “Stanite ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?! ” Za kaznu je i strijeljan, piše novinar i kolumnist Dragan Bursać za Slobodna Dalmacija. U nastavku prenosimo tekst u cijelosti.
Hrvatski kratki igrani film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” – o zločinu u Štrpcima – redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu u službenom natjecateljskom programu kratkometražnog filma, stoji u službenoj vijesti. .
Prva je to, povijesna Zlatna palma za hrvatski film od osamostaljenja, a nagradu je na svečanosti u Cannesu primio redatelj i scenarist Nebojša Slijepčević. Film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” producirali su Katarina Prpić i Danijel Pek iz “Antitalenta”, a realiziran je u koprodukciji s tvrtkama iz Bugarske, Francuske i Slovenije, što je važna informacija za daljnji tekst, ali o tome kasnije.
Što se dogodilo u Štrpcima?
Primajući nagradu na svečanosti, Slijepčević se zahvalio cijeloj ekipi svog filma, a publika ga je pozdravila gromoglasnim pljeskom. Za one koji ne znaju, radnja filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” odvija se 27. veljače 1993. godine na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini.
Putnički vlak na relaciji Beograd – Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nedužne civile, samo jedan od pet stotina putnika, kapetan Tomo Buzov, usuđuje im se suprotstaviti. To je doista istinita priča o čovjeku koji nije znao šutjeti.
Paravojna četnička formacija “Osvetnici” koljača i zločinca Milana Lukića izvela je tog dana iz vlaka i strijeljala 19 osoba (18 Bošnjaka i jednog Hrvata – Tomu Buzova). Tomo Buzov, tada umirovljeni kapetan prve klase JNA, protivio se legitimizaciji i izdvajanju Bošnjaka, urlao na hordu Milana Lukića: “Stanite ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!” Za kaznu je i strijeljan.
Taj monstruozni zločin Srbija ne samo da nije do kraja shvatila i ne samo da se nije pokajala, nego i tada i danas nastavlja negirati ratnu klanicu i ići protiv zdravog razuma i povijesti.
Tako je prošle godine “nepoznata osoba” sa novobeogradske zgrade u kojoj je živio Buzov uklonila spomen ploču postavljenu u znak zahvalnosti za Tomino herojsko djelo. Ukratko, Beograd, onaj najradikalniji, doista ima nešto protiv ratnog heroja mira, Kaštelanina Tome Buzova, koji je stao na crtu Lukićevim dželatima.
Tko je monstrum Milan Lukić?
A kad smo već kod Milana Lukića, taj monstrum nije poznat samo po otmici i ubojstvu nedužnih civila iz stanice Štrpci, nego i po spaljivanju živih ljudi u Pionirskoj ulici u Višegradu. Za one koji ne znaju, Milan Lukić je proglašen krivim za ubojstvo 59 muslimanskih žena, djece i staraca. Žrtve su 14. lipnja 1992. godine zatvorili u sobu u kući, koja je potom zapaljena. Utvrđeno je da je Milan Lukić u tu prostoriju postavio eksplozivnu napravu koja je zapalila kuću. Tada je pucao u ljude koji su pokušali pobjeći iz zapaljene kuće.
Proglašen je krivim i za ubojstvo najmanje 60 muslimanskih civila u kući u višegradskom naselju Bikavac 27. lipnja 1992. godine. Sudsko vijeće Haaškog suda utvrdilo je da je Milan Lukić s još jednom naoružanom skupinom natjerao civile u kuću, nakon čega su blokirali sve izlaze, u kuću ubacili više eksplozivnih naprava i benzin te je zapalili.
Ovo je samo mali dio arhipelaga užasa koji je stvorio neljudski Lukić i za koji je osuđen na doživotnu robiju.
Predsjedavajući sudac Robinson reći će: “U predugoj, tužnoj i nesretnoj povijesti čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, paljenje kuća u Pionirskoj ulici i na Bikavcu mora zauzeti istaknuto mjesto.” Na kraju dvadesetog stoljeća, stoljeća obilježenog ratom i krvoprolićem golemih razmjera, ti se strašni događaji ističu po izopačenosti vatrenih napada, po očitom predumišljaju i proračunu koji ih karakterizira, po čistoj bezobzirnosti i okrutnosti s koje su okupili, zatvorili i zatvorili žrtve u te dvije kuće, te ih tako ostavili na milost i nemilost paklu koji je uslijedio i stupnju boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorjele“.
Da, to je Milan Lukić, zlo u ljudskom obliku, zlo o kojem govori zasluženo nagrađivani film Nebojše Slijepčevića, zlo kojem se suprotstavio Tomo Buzov.
Ali zašto toliko spominjem Milana Lukića?
Kad crkva organizira promociju zločinačke knjige
Pa zato što je, pazite, Srpska crkva održala promociju njegove knjige u Beogradu. Da, da, dobro ste pročitali! Točnije, u parohijskom domu Hrama Svetog Save u Beogradu, krajem srpnja 2011. godine, sveštenici Srpske pravoslavne crkve sudjelovali su u veličanju lika i djela osuđenika za najstrašnije zločine.
Točnije, 29. srpnja 2011. u parohijskom domu Hrama Svetog Save u Beogradu održana je promocija knjige “Ispovijest haaškog roba” ratnog zločinca Milana Lukića. Uz brojne branitelje Milana Lukića, promociji je nazočilo i nekoliko “svetaca” Srpske pravoslavne crkve koji su govorili o knjizi.
Jedino je srbijanski Fond za humanitarno pravo Srbije pozvao institucije i građane da javno osude ovaj sraman događaj.
I tako, prođe 13 godina, a službenih osuda nema. Samo su Lukić i oni oko Lukića postali još veći “heroji” u nakaznom društvu, a istinski heroj Tomo Buzov naknadno je ostao bez svoje spomen-ploče. Zahvaljujući zalaganju komšija iz zgrade u kojoj je Buzov stanovao, ljudi koji za njega kažu da je “bio naš heroj”, prošle godine je Opština Novi Beograd postavila novu spomen ploču.
Desnica ne miruje
I da se razumijemo, kada pogledamo zemlje koje su na neki način sponzorirale nastanak ovog iznimno, iznimno važnog filma, potpuno je razumljivo zašto na listi nema Srbije. No, Crna Gora je s novom klerikalnom vlašću bliskom režimu u Beogradu pokazala da joj istina nije najdraža strana.
Tako je 2022. godine Filmski centar Crne Gore (FCCG) odbio sufinancirati film o otmici u Štrpcima. Bolji poznavatelji prilika kažu da se ministarstvo u to vrijeme bavilo nekakvim vjerskim obredima i bogoslužjem, umjesto radom. Briljantno neznanje ili namjera nesudjelovanja u projektu koji pokazuje pravo lice velikosrpske ideologije? Prosudite sami.
S obzirom na sve to, ne može se reći da je situacija bajkovita ni u Hrvatskoj. Desnica ne miruje, pa je redatelj Nebojša Slijepčević u razgovoru za Novosti po dolasku u Cannes s pravom upitao:
„Hoćemo li mi, koji ne pristajemo ni na jednu natruhu fašizma, šutjeti i gledati u vrhove cipela? Ili ćemo se barem zapitati tko ste i tko vam daje pravo da se tako ponašate kao Tomo Buzov u vagonu?”
Tomo je doista bio čovjek koji nije znao šutjeti, a svi vi koji mu želite odati počast, otiđite u Kaštel Gomilicu, posjetite njegovu spomen ploču i zapitajte se jesmo li dostojni Tome. Svijet je prepoznao i njegovu hrabrost i Nebojšin rad!
A ostali? Neka trunu u svojoj mržnji!
