Ljudi, plačem. Jeste li čuli da je Dodik pod američkim sankcijama? On je, je li, ruski igrač i uništava Bosnu. A Amerika se svugdje bori protiv Rusije, pa tako i na Balkanu. Amerika, zar ne, brani Bosnu da je Dodik ne razbije. Zato su Amerikanci krenuli srušiti Dodika, spasiti Bosnu, mir u regiji, demokraciju i sve što je progresivno, inkluzivno i neprimitivno, piše. Kolumnist CDM-a Andrej Nikolaidis.
Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti.
– A sad… U Bosni su izbori. I gle čuda: pokazalo se da su američke sankcije namještene da Dodiku zajamče pobjedu na izborima.
Zahvaljujući sankcijama, ponovimo jer to je nevjerojatno, oporbeni SDS ne može izaći na izbore. A Dodik, koji posrće pod američkim sankcijama, kao što pod tim sankcijama strada i Putin – može se kandidirati na izborima. To se radi ovako: kad nekoga hoćeš svrgnuti s vlasti jer je prijetnja miru u regiji, spriječiš njegovu oporbu da izađe na izbore i tako mu osiguraš pobjedu.
Pojeli su Dodikinog oca preko njegovog oca.
Uostalom, nije li i ovdje bilo slično? Jesu li Amerikanci rekli da Mandić ne može biti na vlasti, jer je ruski igrač, kao i Dodik? Hvala, jesu. A gdje je sada Mandić? U Vladi, gospodine Dodik, hvala na pitanju. Jesu li Amerikanci ljuti na onoga tko je Mandiću dao vlast, a rekli mu da to ne čini? Nisu. Baš suprotno. Njihov izaslanik za Balkan rekao je da je za sve u Crnoj Gori najvažnije da slušaju čelnika vlade čiji je temelj Mandić.
Oni su otac preko oca ruskim igračima na Balkanu. Ovdje su svuda na vlasti: od Bosne, preko Crne Gore, Srbije do Makedonije.
Tako je i vama dragi moji s ovom rezolucijom o Srebrenici. Najmanje razloga za to imaju oni koji se najviše bune protiv rezolucije. Rezolucija ih neće svrgnuti s vlasti. Baš suprotno. Oni će ih ojačati na vlasti. Zatim: Rezolucija neće ukinuti njihov velikodržavni projekt. Naprotiv: to će ga ojačati.
Rezolucija je performativni čin, koji osuđuje genocid, ali ne ukida njegove pravne i političke posljedice. Ne: te se posljedice niti ne spominju.
Kako je govorio pokojni Bojan Tončić: u nedostatku boljih izvora, dopustite mi da citiram samog sebe.
Uzgred, gotovo usputno spomenemo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio slučajan incident, već logičan i predvidljiv krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio izravne političke posljedice. Sada se stalno ponavlja mantra o “istini” i “suočavanju s istinom”. Sve se svodi na odavanje počasti žrtvama i pronalazak i kažnjavanje počinitelja. Ali vodi se računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga, nije jedna. Da istina ne ostavi nikakve fizičke posljedice. Ovdje treba biti vulgarni povijesni materijalist: ako je riječ o istini, o “Istini o Srebrenici”, sa ili bez Mladića u zatvoru, to je gola laž, rutinski cinizam, ako ta istina nije fizički i politički oblikovana. . A politička artikulacija istine o Srebrenici može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, brisanje političkih posljedica genocida i vraćanje političke situacije na onu prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je moguće provesti pravdu u bosanskom slučaju ako imovina stečena genocidom nije oduzeta? Spomenici i floskule za ubijene, država i vlast za ubojice. Gdje je, zapravo, pravda, a gdje pomirenje?
I onu gnusnu frazu “nikad više”, “nikad više”, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poeov gavran. „Nikad više“ genocid kojim su počinitelji ostvarili svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedopušten, ali praktično vrlo isplativ. Dakle, “nikad više”, što ne povlači političke posljedice, znači samo jedno: “ponovno”. Dakle: Genocid? Da molim. Tko se usuđuje, pobjeđuje. Sreća prati hrabre. Bog daje valove pregači. Neka bude što biti ne može. I tako dalje…
Srebrenica je mrlja na našem čovječanstvu, poručili su europski čelnici. Stvarno? Što bi to trebalo značiti, kad je samo čovječanstvo Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti sliku Boga, ali i nakazu? A što ako je naše čovječanstvo u Srebrenici progovorilo slobodno, svojim riječima, što ako je naše čovječanstvo zapjevalo iz sveg glasa, nakon što je uklonjeno sve što ga je sputavalo? Što ćemo s tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjesma sirene?
Pjevali su i nizozemski vojnici. Na snimci na kojoj se vidi kako slave povlačenje iz Srebrenice, vidimo ih blatnjave i pijane kako pjevaju Preživjet ću. Više od 8000 ljudi nije preživjelo.
Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični prodor Realnog koji je razbio simbolički okvir sastavljen od ratnih zakona, Ujedinjenih naroda, sustava kolektivne sigurnosti, upozoravajuće moći holokausta… Slikovnica koja zamišljali smo kao etičku mapu politike koju je razbila Srebrenica na isti način na koji ju je Mladić pocijepao dokumente o primirju. Na nezamisliv zločin može se odgovoriti samo nezamislivom kaznom.
Razlika između onih koji vjeruju u jednoga Boga koji će kasnije poravnati sve račune, kazniti krivce i nagraditi pravedne i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koje će raspodijeliti krivnju i omogućiti pomirenje, manja je nego što i jedni i drugi žele misliti. . I jedno i drugo, njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo oslabljeno je ljepilom koje onemogućuje da modeli prihvatljivog svijeta koji držimo u rukama iscure kroz naše prste – napisao je Nikolaidis.
