Jedna od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu je priča o sarajevskim Romeu i Juliji, Admiri Ismić i Bošku Brkiću.
Ubijeni su 18. svibnja 1993. u pokušaju da pobjegnu iz ratnog Sarajeva i osam dana su ležali mrtvi, zagrljeni, na ljetnoj sarajevskoj ulici. Njihova priča potresla je cijeli svijet.
O Admiri i Bošku 1994. godine snimljen je međunarodni dokumentarni film s Kanađanima na čelu. Film govori o detaljima ove velike ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana njihove smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije… a otkriva se i kakvu je ulogu u njihovim životima imao Ismet Bajramović Ćelo.
Potresna priča iz ovog filma, o momku i djevojci, počinje početkom 1984. godine, kada su se Boško i Admira prvi put poljubili na dočeku Nove godine u Sarajevu.
Bile su vrlo različite
Tanja Bogdanović, Admirina najbolja prijateljica iz školskih dana, koja ih je obje jako dobro poznavala, priča kako su obje bile jako različite.
– Admira je bila drugačija od svih nas. Voljela je motore i znala popravljati aute… bila je pomalo divlja. Obično se djevojke nečega boje, ali Admiru ništa nije moglo uplašiti. Boško je bio drugačiji. Bio je tiši, smireniji. I smiješio se. Stalno. Volio se šaliti na tuđi račun, ali uvijek je to činio na fin način, kao pravi “dobro”.
Boškovi roditelji su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća preselili u Sarajevo. Otac Dragan bio je inženjer koji je radio za UN. Radina majka je bila hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta.
Radina majka se prisjeća:
– Sinove sam odgajao ne razmišljajući o vjeri i naciji. Nikad im nisam rekao da su oni Srbi, a da su oni drugi Hrvati i Muslimani. Admiru nisam doživljavao kao muslimanku, kao drugačiju. Vidio sam je kao djevojku mog sina koju je on volio i koju sam ja volio.
Isto su mislili i Admirini roditelji. Zijo Ismić i njegova supruga Nera odobrili su vezu svoje najstarije kćerke.
– Znao sam od prvog dana. I nije mi smetalo. Mislio sam da je dobra, jer je tip bio užasno fin. S vremenom sam ga zavolio i nisam ga odvajao od Admire – rekao je njen otac Zijo.
Slično dodaje i njezina majka u čijoj je obitelji bilo mješovitih brakova. Admirina mlađa sestra Amela ispričala je kako za nju Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikada nije imala. No, majke i bake zaljubljenog para isprva nisu odobravale vezu. Obojica su se prisjetili prethodnog, Drugog svjetskog rata. Admirina nana se sjećala borbe protiv četnika, a Boškova baka kako su joj ustaše odvele muža i ubile ga.
Ništa ih nije moglo razdvojiti
Ali, svejedno, Boško i Admira su se neizmjerno voljeli. 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimali automobili, filmovi i glazba. Te mu je godine, nažalost, otac umro od infarkta, a Boško je “odrastao”. Istovremeno ga šalju na odsluženje vojnog roka, u Srbiju. No, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:
– Najdraža moja Admira,
Svake večeri kad legnem, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja ti si jedina sreca koju imam…
– Moja draga ljubavi,
Sarajevo noću je nešto najljepše na svijetu. Možda bih mogao živjeti negdje drugdje, ali samo kad bih bio prisiljen. Ostalo je još samo malo vremena do ponovnog druženja. Nakon toga nas više ništa neće moći rastaviti…
– Najdraža moja Admira,
Jako mi nedostaješ i ne mogu to ni opisati riječima. Sada se cijeli moj život svodi na dan kada ću odslužiti svoj rok i vidjeti te opet…
Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio trgovinu kuhinjskom opremom koju je kupovao na putovanjima u Italiji. Međutim, stare mržnje polako su ponovno isplivale na površinu. Na Kosovu polju Slobodan Milošević je 1989. okupio tisuće Srba koji su pozivali na uspostavu Velike Srbije. Dvije godine kasnije Hrvatska je proglasila neovisnost.
Boško nije htio u vojsku
U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom travnja 1992. godine, nažalost, počinje rat u Sarajevu. Srpski snajperisti uzimaju prve žrtve. Admirin otac kaže da su svi, i Boško i Admira, bili sigurni da će sve brzo završiti.
Svećenik Vojislav Čakić, koji je poznavao Admirinog oca, otišao je “na drugu stranu”. On je to objasnio riječima:
– …da sad nismo ratovali, za deset godina nas više ne bi bilo. Na kraju će klanjati dženazu Bošku i Admiri, ali, kako je kasnije rekao, Admiri nije htio klanjati jer je bila muslimanka.
Među brojnim Srbima koji su ostali u gradu bio je i Boško koji nije htio u vojsku. Nijedan. Mišo Ćuk, njegov susjed, Srbin – koji će odigrati važnu ulogu u sudbini Admire i Boška – početkom rata ostao je u gradu i pridružio se Armiji BiH. Htio je Bošku dati pištolj, da ga zaštiti od “problema”, ali Boško ga nije htio uzeti.
U srpnju 1992. granata je uništila Boškov stan u kojem je obitelj živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulaz do njega, opet će pasti granata. Boškova majka je stoga odlučila otići i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Čeli.
– Rada mi je bila kao druga majka… I da se ne lažemo, ovo nije rat heroja kao Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, ne želim biti takav heroj – rekao je tada Čelo, kojem je Boško “bio kao mlađi brat”. Ćela, koji je u filmu opisan kao jedan od vodećih kriminalaca u gradu, navodno je štitio “Srbe na Koševu” i vodio razmjene. Boškova majka kaže da joj je Ćelo sredio izlazak iz grada za tri dana i obećao joj da će, što god se dogodilo, zaštiti Boška.
Prodaje prijatelj
U jesen 1992. Boško i Admira useljavaju u devastirani stan njegovih roditelja. Bošku je smetalo to što nisu u braku, ali Admira nije htjela zbog velikog interesa medija za mješovite brakove.
Na njih dvoje oslanjala se susjeda Srpkinja Jurka Radojević.
– Boško mi je donosio vodu, pomagali smo jedni drugima. Imala sam peć na drva, pa smo zajedno pekli kruh i zajedno bismo ga jeli, do zadnje mrvice – prisjeća se ova žena.
U tom razdoblju Boško i spomenuti Mišo Ćuk postali su nerazdvojni prijatelji koji su na tržnici često trgovali kavom i uljem…
– …moraš, nemaš od čega živjeti. Bio je to prljav posao, ali Ćelo nam je to odobrio – prisjeća se Ćuk.
U tom periodu Ćelo će organizirati veliku svadbu na kojoj će biti Boško i Admira. Dok je svadba trajala, Mišo Ćuk će pobjeći iz Sarajeva – kako je bio u vojsci, prenijet će neke važne vojne informacije “na drugu stranu”. O bijegu nije ništa rekao Bošku, koji je sada ostao u gradu kao “neprijateljev” najbolji prijatelj. I odmah nakon toga za Boška počinje užasno razdoblje u gradu.
– Neki su krenuli na njega, čak i fizički, jedan je bacio kamen. Ja sam ga štitio, da nisam to napravio, možda bi ga ubili – rekao je Ćelo i dodao da je Boško morao otići.
– Prijetili su mu, jer nisam mogla biti stalno s njim, zamislite kako je to kad te prijatelj “proda”, a to mu je Micho napravio.
Sve je bilo dogovoreno
Početkom svibnja 1993. Boško je pozvan u policijsku postaju na ispitivanje i pribojavao se najgoreg. Imao je 72 sata da se javi prije nego što je uhićen. Odlučio je pobjeći, zajedno s Admirom: skrivali su se u stanu njene majke, dok im Ćelo nije sredio izlazak iz grada.
Strašnog datuma, 18. maja 1993. godine, Admira je stigla u kuću svojih roditelja. Njezina majka kaže da joj je najteže pao rastanak s mačkom Žučom. Nije se oprostila s ocem – nije odobravao ideju o bijegu. Onda su se spakirali u nanin stan, imali su par stvari i nešto njenog nakita. U odjeću su ušili nešto novca. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, sjeli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve u redu, ali nije je dobila.
Pismo koje je Admira ostavila svojoj majci:
– Draga majko, večeras odlazimo i sve što se događa je Božja volja. Nazvat ću te čim stignemo. Brinem se i za tebe, i za Žuću. Rekli smo da kad prođe rat, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da nije bilo rata. Ne brini za mene, brini za sebe, meni će biti lakše.
Jako te volim
Vaša Admira.
Ćelo će “razmjenu” dogovoriti s dvojicom Srba na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da Ćelo “pošalje” tetku i rodbinu, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da nitko neće pucati.
Zagrlila ga je, a onda je nastala tišina
Čelo tvrdi da je Bošku rekao da mora pričekati mrak.
– Morali su proći kroz međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri-pet armija. Caco, MUP, specijalne jedinice MUP-a, HVO, četnici… tko će to sve povezati…
Dino Ćapin, zapovjednik hrvatske postrojbe koja se borila uz Armiju BiH, kaže da ih je promatrao s obližnjeg krova. Saša Bogdanović dodaje da je on Bošku zviždao, a Boška meni.
– Trčali su i skakali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrižja, samo smo čuli pucanj, snajper, metak ispred njihovih nogu.
Ćapin dodaje da je Boško preminuo na mjestu, a Admira je ranjena.
– stenjala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, a onda je nastala tišina.
– Teško mi je o tome govoriti. Volio sam ih oboje. Ja sam kriv što me nije poslušao… – kaže Ćelo.
– Još uvijek ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi mogu tako nasilno nestati, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruozan čin. Međutim, ljubav ne može sve pobijediti. On ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi što pucaju po nama ne vjeruju u ljubav – rekao je potom njezin otac.
Zavedeni su kao brojevi
Dvije strane su se osam dana svađale oko toga tko će preuzeti tijela i optuživale jedna drugu za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.
– Bolesni ljudi nose oružje, na sve strane, a nikad se ne zna koja će budala prva ispaliti metak – komentirao je Saša.
Ni UNPROFOR nije htio pomoći roditeljima. Nakon osam dana srpska policija je, kako su zapovjednici rekli TV-u, spasila tijela iz “humanih razloga”. No, Saša u filmu priznaje da su tijela izvukli muslimanski zarobljenici.
U srpskoj vojnoj mrtvačnici zavedeni su pod brojevima – 250 i 251.
Srpski vojnici odbili su želju roditelja da djecu pokopaju u Sarajevu. Pokopani su na vojnom groblju u Lukavici. Boškova majka prekrila je Admirin lijes džemperom koji joj je isplela.
Odmah nakon rata, 1996. godine, ponovno su pokopani. Zajedno. U Sarajevu.
