Otmica, prijetnje i silovanje četrnaestogodišnje djevojčice. Ratni zločin kod Cazina počinjen u zimu 1993. godine, a dvadeset godina kasnije kažnjen.
Najmanje 14 osoba je u prošlom desetljeću u Bosni i Hercegovini zatvorsku kaznu zbog ratnog zločina zamijenilo za novčanu, pokazuju dostupni podaci. Radio Slobodna Europa (RSE) došao do sudova i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Među njima su i oni osuđeni za ratna silovanja.
– Zaista je sramotno da se takvim zločinima trguje, posebno nad ženama koje su bile žrtve silovanja – kazala je za Radio Slobodna Evropa Midheta Kaloper, predsjednica Udruženja žrtava rata Foča 92-95.
Upravo zbog ratnih zločina u Foči, Haaški sud je prvi put u povijesti međunarodnog humanitarnog prava kvalificirao seksualno ropstvo u ratu kao zločin protiv čovječnosti.
Zbog silovanja maloljetnice u Cazinu Amir Ćoralić, bivši vojnik takozvane Narodne obrane AP Zapadna Bosna, platio je kaznu od 36.500 maraka (oko 18.000 eura).
Zajedno s dvojicom naoružanih suboraca, sredinom prosinca 1993. godine, u dva sata ujutro, odveo je dvije djevojke iz njihovih obiteljskih kuća.
Kasnije je jednu od njih silovao u automobilu, za što je 2015. godine pred Kantonalnim sudom u Bihaću osuđen na godinu dana zatvora.
Iako je za ratni zločin protiv civilnog stanovništva zakonom predviđena minimalna kazna od pet godina zatvora, Ćoraliću je sporazumom o priznanju krivnje omogućena blaže kazna, jer je sud priznanje priznao kao olakotnu okolnost. Tada je iskoristio zakonsku prednost i “iskupio” zatvorsku kaznu.
Njegov tadašnji branitelj Omer Abdagić smatra da je s obzirom na “dužinu kazne” postignuta svrha kažnjavanja.
– S obzirom na način na koji je zločin počinjen i posljedice koje su iz svega toga proizašle, smatram da je tada kazna bila primjerena počinjenom djelu – komentira Abdagić.
On je dalje za RSE rekao da je sud u potpunosti prihvatio prijedlog odbrane za izricanje novčane kazne.
– A pritom da je žrtva u postupku u cijelosti obeštećena. Što je i učinjeno – kaže kasinov odvjetnik.
Obeshrabrenje za žrtve
Kakav je odnos pravosuđa prema žrtvama i kakvu poruku šalje ovakva praksa, pita Midheta Kaloper iz fočanskog Udruženja žrtava rata. Dodaje da nije imala saznanja da zakon u BiH dopušta osuđenim ratnim zločincima da otkupe zatvorsku kaznu.
Kaloper ističe da takva situacija može dodatno demotivirati žrtve da svjedoče u sudskim postupcima protiv optuženih za ratne zločine.
– Tu se postavlja pitanje isplati li se uopće svjedočiti, ako mogu otkupiti takav zločin. Željno iščekujemo bilo kakvu presudu, pa makar to bila i godina zatvora, ali da se zločin osudi – kaže Kaloper.
Kako se izriču novčane kazne umjesto zatvora?
U suđenjima za genocid i ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika sudovi u Bosni i Hercegovini uglavnom primjenjuju Kazneni zakon bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) iz 1976. godine.
To je praksa od kada je Europski sud za ljudska prava, presudom u predmetu “Maktouf i Damjanović” 2013. godine, zabranio retroaktivnu primjenu Kaznenog zakona BiH iz 2003. godine.
Kazneni zakon iz bivše Jugoslavije predviđa blaže kazne za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u odnosu na postojeće kaznene zakone u BiH.
Za ratni zločin predviđena je minimalna kazna od pet godina zatvora, ali, ako sud cijeni “olakotne” okolnosti, dopušta izricanje blažih kazni. Tako su sudovi u BiH posljednjih godina kao “olakotne” okolnosti uzimali u obzir priznanje krivnje, obiteljski status i raniju neosuđivanost.
