Preminuo Veljko Bulajić, jedan od najvećih filmskih redatelja s naših prostora koji je trajno oblikovao jugoslavensku kinematografiju. Vijest o smrti Večernjem su potvrdili članovi obitelji.
Reditelj Veljko Bulajić rođen je u selu Vilusi, na pola puta između Trebinja i Nikšića, 22. marta. 1928. Sa roditeljima, ocem Miljkom i majkom Ljubicom, te braćom Đorđem i Stevanom ostaje u Sarajevu do izbijanja Drugog svjetskog rata, a potom se vraćaju u rodne Viluse i već 13. srpnja 1941. pridružuju se “ustanicima”. „koji su se borili protiv okupatora i narodnih izdajnika. Najstariji brat Đorđe je poginuo u ratu, a Stevan i Veljko su preživjeli, iako su i oni bili ranjeni.
Bulajić je završio gimnaziju u Sarajevu. Nakon rata našao je mjesto u Domu JNA u Zagrebu, gdje se družio s mlađim poslijeratnim intelektualcima. Tada se zainteresirao za kameru, upisao je filmsku režiju na Centro Sperimentale u Rimu. Diplomirao je 1959., asistirao velikim redateljima kao što su Federico Fellini i Vittorio De Sica i vratio se u bivšu Jugoslaviju.
Redateljsku karijeru započeo je s dva kratka filma: Kamen i more i Brod lutalica (1953.). Godine 1959. snimio je svoj prvi igrani film “Vlak bez voznog reda” (o poslijeratnim migracijama stanovništva). Djelo je nagrađeno s dvije Zlatne arene te nagradama Slavica i Jelen u Puli te Nagradom grada Zagreba. Nakon filma Rat (1960.), vizije ratne nesreće, uslijedile su Zlatna i Srebrna arena u Puli. Veliki uspjeh Bulajić postiže filmom Uzavreli grad (1961.), o životu u novom industrijskom središtu, nagrađenom i Zlatnom arenom u Puli.
Bulajić je autor čiji su filmovi postigli najveći uspjeh kod domaćih i stranih gledatelja. Kozara, Vlak bez voznog reda, Sarajevski atentat zajedno s Bitkom na Neretvi na vrhu su najgledanijih filmova u bivšoj Jugoslaviji. Spomenuta četiri filma prikazivana su u mnogim zemljama, što su jugoslavenske vlasti poticale iz političkih i ideoloških razloga. Ali njegovi su filmovi donosili veliku zaradu.
Skopje 63, dugometražni dokumentarni film, prikazan je na svim televizijama u svijetu, a autoru je donio prestižnu nagradu UNESCO-a Kalinga za “vrhunska dostignuća u području umjetnosti i znanosti”.
Veljko Bulajić dobitnik je Zlatnog lava u Veneciji, Zlatne nimfe u Monte Carlu, nagrada za režiju u San Sebastianu i New Delhiju, Zlatne medalje na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, međunarodne nagrade kritike Cidalc, Zlatne špice nagrada za najbolji film u Valladolidu, nekoliko nagrada publike i neke druge. Dobitnik je nekoliko Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu za najbolje filmove i najbolju režiju, a Američka akademija znanosti i umjetnosti nominirala je njegov film Bitka na Neretvi za Oscara.
Bulajić je 2010. preko medija ušao u sukob s Antunom Vrdoljakom, koji je njegove snimke Titovih memoara, koje je snimio 70-ih godina prošlog stoljeća za Televiziju Zagreb, iskoristio za potrebe dokumentarno-igrane serije “Tito”. Vlasnik tih memeova je HTV, no Bulajić je ustvrdio da on polaže autorska prava te da se materijal ne može koristiti nikome bez njegovog dopuštenja.
Odlukom Festivala mediteranskih zemalja u Rimu, Bulajiću je 2013. dodijeljena Nagrada za životno djelo, nakon što je u rimskoj Filmskoj palači prikazan njegov film ‘Libertas’ o životu i djelu velikog hrvatskog književnika Marina Držića. Nagradu mu je uručio Franco Nero, zvijezda njegove ‘Bitke na Neretvi’ iz 1969., filma koji je u Jugoslaviji hvaljen kao ‘jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena’.
