Kada nastupi ramazan, Sarajevo oživi na poseban način, a muslimani tada kroz vjerske obrede mijenjaju način života i duhovno sazrijevaju. Sarajevski ramazanski ugođaj je poseban, a najviše se osjeti nakon iftara, kada čaršija oživi, pa sve do sehura, odnosno početka posta, kaže za “Dnevni Puls” Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Neizostavne somune
Svakodnevna duhovnost se najviše osjeća kroz mukabele, odnosno učenje Kur'ana, koje muslimani rado prate u džamijama. Svi znamo da su pekare i somuni također jedna od asocijacija na ramazan, s obzirom da je somun neizostavan na trpezi kod većine muslimana u vrijeme iftara, pa pekare najbolje rade u ovom mjesecu.
Iftar počinje ispaljivanjem topovskih kugli, i to na nekoliko lokacija, a nama najpoznatija je ona na Jekovačkoj ili Žutoj tabiji, koju je narod nazvao “Top”.
Ahmed paša Rustempašić, koji je došao iz Travnika u prvoj polovini 18. stoljeća, najzaslužniji je za stvaranje Žute tabije, s namjerom da se podignu bedemi oko Vratnika. Inače, osim zidova građene su i tabije, pa je tada nastala i Žuta tabija.
Tabije su služile za postavljanje topova za obranu, no Jekovačka je imala drugu primjenu. Naime, s te tabije se vršio nadzor požara, pa se određenim brojem hitaca stanovništvo obavještavalo s koje strane je vatra u gradu.
Paljenje svijeća
A njegova druga uloga bila je obilježavanje iftara, gdje topnik u staroj bosanskoj nošnji puca iz topa i tako obavještava stanovništvo o završetku posta. Tako je nastala poznata krilatica “Pukao je top”.
U vrijeme Jugoslavije bilo je uobičajeno paljenje svijeća za početak iftara, jer je bilo zabranjeno iftariti topom.
Tako je bilo sve do prvih demokratskih izbora 1990. godine, nakon čega se ponovno vraća običaj pucnjave i zadržao se do danas.
Zanimljivo je istaknuti da su se svjetiljke nekada punile uljem, a kasnije petrolejem. Paljenje je izvršio sam mujezin, nakon što se popeo na munaru. Tako se radilo sve do pojave struje.
Poštuju ga i nemuslimani
Ramazan u Sarajevu obilježavaju i nemuslimani, ali i nepostači. Svi su pokazali poseban senzibilitet prema postačima, a iz poštovanja prema njihovom trudu pred njima se nije jelo, pilo i pušilo. S druge strane, muslimani nikada nisu očekivali da drugi pate zbog njihovog posta, pa ako bi se u njihovoj kući zatekao nemusliman kao putnik namjernik, oni bi ga osobno ugostili i pred njega stavili hranu, piće i duhan kao kad bi zajedno jeli. Tako su Sarajci iskazivali poštovanje jedni prema drugima.
