Ljudi su već zasijali život na Mjesecu, prema znanstvenoj analizi objavljenoj nedavno u časopisu Razgovor. Njegov autor postavlja pitanje može li taj život nastaniti Zemljin satelit.
Život sjetve 2019
Naime, prije nešto više od pet godina, 22. veljače 2019., bespilotna svemirska sonda Beresheet, koju su izgradili SpaceIL i Israel Aerospace Industries, postavljena je u orbitu oko Mjeseca.
Beresheet je trebao postati prva privatna letjelica koja je meko sletjela na Mjesec, međutim nakon nekoliko tehničkih problema srušio se na površinu Zemljinog satelita i raspao na komade koji su se razbacali u radijusu od oko 100 metara.
Među raznim teretima na Beresheetu bili su i tzv vodeni medvjedi poznati kao tardigradi. Ove mikroskopske životinje, koje dijele zajedničkog pretka s kukcima, nazivaju se i dugovječnim jer imaju sposobnost preživjeti u najsurovijim klimatskim uvjetima, uključujući svemir. Štoviše, mogu se vratiti u život desetljećima nakon što su potpuno dehidrirani.
“Vjerujemo da su šanse za preživljavanje tardigrada… izuzetno visoke”, rekla je 2019. Nova Spivack, voditeljica Arch Mission Foundation, neprofitne organizacije koja ima za cilj stvoriti velika spremišta ljudskog znanja o Sunčevom sustavu.
Zaklada održava “backup” informacija o Zemlji – s ljudskim znanjem i biologijom planeta koji se pohranjuju i šalju na različite lokacije u Sunčevom sustavu u slučaju da se dogodi događaj koji uništi život na Zemlji.
Kakve su uvjete tardigradi morali preživjeti?
Kako bi do danas opstali na Mjesecu, oni dugovječni prvo su morali preživjeti snažan udar, a zatim vrlo visoke i vrlo niske temperature te snažno zračenje.
Istraživanja pada letjelice i sposobnosti ovih životinja da prežive u ekstremnim uvjetima pokazuju da je takav ishod vrlo vjerojatan.
Što su vodeni medvjedi?
Tardigrade su mikroskopske životinje manje od jednog milimetra. Žive u svim morima, slatkim vodama i vlažnim staništima na kopnu, gdje se najčešće nalaze u vodenom sloju na nakupinama mahovine, u olucima i na krovovima kuća.
U nepovoljnim uvjetima vrste koje žive na kopnu se suše, pa u stanju obamrlosti mogu preživjeti desetke godina, da bi se vratile u život kada se za to steknu povoljni uvjeti. Po tom posjedu dobili su hrvatski naziv dugoživci.
Imaju četiri para kratkih nogu koje završavaju sićušnim ticalima, neurone i uglavnom dva oka. Imaju otvor za usta na kraju kljuna koji se može uvući i crijevo koje sadrži mikrobiotu. Hrane se sadržajem biljnih stanica, ali i malim životinjama poput nekih vrsta valjkastih crva (Nematoda). Kad uhvate takvu životinju, ubodu je i isisaju sadržaj.
Razmnožavaju se uglavnom spolno, no kod nekih vrsta mužjaci nisu poznati, pa se razmnožavaju partenogenetski, bez sudjelovanja mužjaka iz neoplođenih jaja. Nakon što se jaje izleže, aktivan život tardigrada traje od 3 do 30 mjeseci.
Nezemaljske vještine preživljavanja
Tardigradi su poznati po svojoj otpornosti na ekstremne uvjete koji su teži nego inače na Zemlji, pa čak i na Mjesecu. Kada njihov metabolizam prestane, mogu dehidrirati i izgubiti do 95% vode iz tijela.
Tijekom dehidracije njihovo se tijelo može smanjiti na pola svoje normalne veličine. Noge tada nestaju, a vidljiva su samo krila. Kad se osuše, skupljaju se u sićušnu loptu i ulaze u duboko stanje suspendirane animacije koja vrlo nalikuje smrti. Njihov metabolizam usporava se na 0,01% od normalne stope.
Ovo stanje, poznato kao kriptobioza, traje sve dok ponovno ne postanu povoljni uvjeti za aktivan život. Neke vrste tardigrada sintetiziraju šećer koji djeluje kao antifriz, a neke sintetiziraju proteine koji stvaraju staklenu mrežu koja stanicama daje posebnu otpornost i zaštitu.
Što mogu preživjeti?
Dehidrirane odrasle osobe mogu preživjeti nekoliko minuta na temperaturama nižim od -272°C, što je blizu apsolutne nule. S druge strane, mogu izdržati visoke temperature do 150°C.
Također mogu tolerirati visoke doze gama zraka od 1000 do 4400 Greya (Gy). Za usporedbu, doza od 10 Gy je smrtonosna za čovjeka.
Što se dogodilo s dugovječnima na Mjesecu?
Pa se postavlja pitanje jesu li dugovječni mogli preživjeti specifični pad letjelice i preživjeti do danas u regolitu, mjesečevoj prašini?
Laboratorijski testovi su pokazali da su smrznuti primjerci vrste Hypsibius dujardini, koji su se kretali u vakuumu brzinom od 3000 km/h, stradali prilikom sudara s pijeskom. Međutim, uspjeli su preživjeti udare pri brzinama od 2600 km/h ili manje. Brzina kojom je Beresheet udario u Mjesec bila je znatno manja – na visini od 150 metara prilikom slijetanja uspio je usporiti na 500 km/h.
Istraživanja pokazuju da vodeni medvjedi također mogu preživjeti visoke doze radijacije na Mjesecu.
Naime, Robert Wimmer-Schweingruber, profesor na Sveučilištu Kiel u Njemačkoj, i njegov tim pokazali su da su doze gama zraka koje dopiru do mjesečeve površine niske u usporedbi s dozama koje mogu preživjeti. Kroz deset godina izloženosti, tardigradi bi na Mjesecu akumulirali ukupnu dozu od oko 1 Gy, a mogu preživjeti između 1000 i 4400 Gy.
Konačno, ove izdržljive životinje ne bi ubile ni ekstremne temperature koje vladaju tijekom lunarnih dana i noći koje traju nešto manje od 15 dana. One se kreću od -170°C do -190°C tijekom lunarne noći i između 100°C i 120°C tijekom dana, a kao što smo spomenuli, dugovječne životinje mogu podnijeti i veće ekstreme.
Kolonizacija još uvijek nije moguća
Tako bi dugovječni mogli preživjeti jesen i sve lunarne uvjete. Međutim, drugo je pitanje mogu li kolonizirati Mjesec?
Da bi se to dogodilo, dugovječni bi morali oživjeti i nastaviti funkcionirati, a za to su im potrebni povoljni uvjeti – tekuća voda, kisik i hrana. Nema ih na Mjesecu, osim ako ih neka buduća misija ne stvori.
Kako god bilo, znanstvenici ističu da ovo sijanje života na Mjesecu otvara etička pitanja, između ostalog, jer predstavlja kontaminaciju koja bi mogla omesti buduću potragu za životom u svemiru.
