Sudski postupak protiv obitelji Kecmanović i Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” koji su tužili 27 članova obitelji ubijene djece u toj školi i stražara Dragana Vlahovića nastavljen je danas, a svjedočila je majka Sofije Negić, Milanka Negić. Telegraf.rs.
Na današnjem ročištu svjedočili su i braća i sestre četvero ubijene djece, a taj dio ročišta bio je zatvoren za javnost.
Na jučerašnjem ročištu svjedočili su Nina i Dragan Kobiljski, Bojan i Marija Asović, Dragana i Branko Anđelković te Slobodan Negić.
Na početku svjedočenja istaknula je da odvjetnica optuženih Marina Ivelja “vrijeđa obitelji iznoseći podatke koji nisu predmet spora”.
– Ako se ponovi, očekujem da će nas sud zaštititi – rekla je.
Nestvarno stvorenje
Zatim je počela pričati o svojoj kćeri Sofiji, njezinom odrastanju i njihovom obiteljskom odnosu.
– Sofia je bila nestvarno stvorenje. Kad se rodila pitao sam se je li moguće nešto toliko voljeti. Oplemenila bi svaki prostor u koji bi ušla. Svi profesori su rekli da se ne voli svađati i da je on uvijek posrednik kada se drugi svađaju – rekao je Negić.
Kada su se Slobodan i ona razveli, kako je rekla, prihvatili su još veću odgovornost prema djetetu.
– Kad smo provodili vrijeme sami, bilo je izvanredno. S druge strane, Slobodan je sve svoje slobodno vrijeme provodio s njom. Kad se njih dvoje sretnu, bila je to nevjerojatna količina sreće. Svi su pričali koliko joj je privržen – dodala je.
Kako je rekla, osim kao kćerka, Sofia joj je došla kao sestra koju nikada nije imala, a oduvijek je željela.
– Ovo što jesam danas je zahvaljujući Sofiji. Tih 13 godina još uvijek sam se osjećala kao roditelj. Sofia mi je puno pomogla oko sina iz drugog braka. Bilo joj je žao što sam imala manje vremena za nju zbog bebe, ali sve se brzo posložilo – rekla je.
O Sofijinim problemima u školi
Kako je rekla, nije se obraćala školi, “za razliku od dječakove majke koja je napisala sa službenog maila i potpisala se kao doktorica”.
– Nikada ne bih kontaktirala školu svoje kćeri s e-maila svog odvjetnika. Sramota – dodala je.
Kako je rekla, njena kćerka je u sedmom razredu željela zelene pramenove, što je ona podržala.
– Bojala se što će učiteljica reći. Djeca su je mrzila. Pozvali su je na razgovor zbog zelene pruge i rekli da to nije primjereno školi. Htjela sam ići razgovarati s pedagoginjom, ali Sofia je rekla da će to sama riješiti. Rečeno joj je da ima sedam dana da skine brave. Uvijek je imala neke svoje istrage. Nakon sedam dana Sofija joj je rekla da je razgovarala sa mnom i da sam rekla da joj je kosa u redu, a pedagog joj je odgovorio: “Nisam te poslala kod mame, nego kod frizera” – rekla je ogorčena majka.
Kako je objasnila, školskom pedagogu je morala objasniti da se “tako ne razgovara s djetetom”, kao i da se nada da će joj se kći uvijek prva obratiti, ali i da je ona ta koja morao dati Sofiji novac za frizera.
– Sofia nikada nije spominjala dječaka. Nisu išli na isti odjel. Čula sam da je stalno pričao koliko su mu roditelji važni te da je pričao o oružju i streljani – dodala je.
Sofijina prijateljica ispričala je što se dogodilo
Kćerku je posljednji put vidjela 2. svibnja oko 17 sati, kada je iz vikendice krenula za Beograd. Nije htjela propustiti sliku. Kobnog 3. svibnja uzrujana je ustala, skuhala kavu, a onda je oko 9.10 sati vidjela poruku prijateljice koja ju je pitala što se događa i rekla da se u školi pucalo.
– Dok mi dijete leži, odgovaram: “Bilo što, kakva pucnjava u školi?”. Napisala sam u Viber grupi roditelja, nitko nije znao što se događa, nisu se čuli s djecom. Poslali su da su djeca u sali, ali Sofija mi nije odgovorila – rekla je.
Kako je objasnila, čula se sa Sofijinom prijateljicom koja joj je rekla da su bili u WC-u kada je počela pucnjava.
– Rekla mi je da vani čeka Sofiju. Kad je počela pucnjava, sakrila se u susjednu kabinu i popela na WC školjku. Sofiji je govorila da ne izlazi, ali je od pucnjave nije čula. Sofia je istrčala. Kazala je da je vidjela Sofiju kako leži pored klavira, ali da su u školi rekli da nije bilo ozlijeđenih. Kad sam je nazvala drugi put, rekla mi je da je vidjela da je Sofija upucana u ruku, da ne brinem – dodala je.
Odmah je otišla za Beograd.
– Suprug mi je rekao da na televiziji ima poziv da se svi koji ne znaju gdje su im djeca jave policiji. Slobodanu je isto rekao i policajac kojem je u bolnici ostavio svoj broj. Sjedio sam tamo i razmišljao o najgoroj vijesti koju će mi ikada reći. Kad smo ušli, rekli su: “Nažalost, nemamo dobrih vijesti.” Vrištala sam, hodala po sobi, Slobodan je pao na koljena. Rekli su da su sigurni da je to ona – rekao je Negić.
“Osjećam se mrtav”
– Osjećam se mrtav, mrtav čovjek koji hoda. Tek kad sam stvarno zadubljena u igru sa sinom, mogu se nakratko isključiti. Glazbu slušam na silu jer je to moja veza sa Sofijom, ali je ne čujem i ne osjećam isto. Prisiljena sam ići na skijanje jer mislim da nije u redu to uskratiti svom sinu, iako sam u početku mislila da više nikada neću ići na skijanje. Sve je isforsirano, ništa više nije spontano. Vrijeme to sigurno neće izliječiti. Igor Jurić je bio u pravu kada je rekao da je vrijeme najveći neprijatelj – rekla je.
Kako je rekla, Sofijina soba je i dalje u stanju u kakvom je bila 3. maja.
– Svako jutro dođem, upalim svjetla, upalim joj telefon i pustim glazbu. Ljubim njenu sliku, pričamo. Navečer ugasim svjetlo, ugasim telefon, ajmo se pozdraviti – zaključila je.
Sljedeća ročišta zakazana su za 4. i 5. travnja. Tada su na sud pozvani Vladimir i Miljana Kecmanović, razrednik odjeljenja VII2, školski psiholog i pedagog, kao i bivši direktor.
