Rat u Ukrajini, kao i izbijanje izraelsko-palestinskog sukoba, gurnuli su pitanje služenja vojnog roka u mainstream, a o istoj se temi naveliko raspravlja u zapadnoeuropskim zemljama. No, nezaobilazna zamka kod uvođenja obveznog služenja vojnog roka je politizacija, koja se često stapa s predizbornim kampanjama koje su u punom jeku. U Srbiji i Hrvatskoj su najglasniji po tom pitanju, a Srbija već dugi niz godina intenzivno radi na reaktivaciji obveznog služenja.
Naime, tamošnja politička situacija, kao i mjesečno izdavanje “pune borbene gotovosti” postrojbama Vojske Srbije dodatno podgrijavaju cijelu temu.
Ima li novca
U obrambenom sustavu Ministarstva obrane Srbije radi oko 30.000 časnika, a najnovije izjave tamošnjeg predsjednika Aleksandra Vučića pokazuju da će se taj broj uskoro ubrzano povećavati. Naravno, to je slučaj i s profesionalnom vojskom koja ima puno poteškoća i otegotnih okolnosti u razvoju, gdje je prema podacima Vojnog sindikata Oružanih snaga sustav napustilo čak 10.000 ljudi posljednjih šest godina. S druge strane, 1. siječnja 2011. godine ukinut je obvezni vojni rok te je, kao i u Hrvatskoj, uspostavljen sustav dragovoljnog služenja vojnog roka.
Ponovno aktiviranje vojnog roka u Srbiji najviše podržava Glavni stožer Oružanih snaga, kao i aktualni ministar Miloš Vučević, za kojeg se spekulira da će nasljediti Anu Brnabić na mjestu premijera Vlade Srbije. Prvo je Vučević izjavio da se razmišlja o služenju vojnog roka od četiri mjeseca, da bi, “ukoliko se uspostavi sustav, vrlo lako povećati rok s četiri na šest i više mjeseci”.
S druge strane, političke želje i ambicije za reaktiviranjem vojnog roka ne prate uvjeti rada na terenu, odnosno uvjeti i infrastruktura kojima raspolažu Vojska Srbije i MOS.
Trenutno za potrebe dobrovoljnog služenja vojnog roka u Srbiji postoji pet regrutnih centara regionalne razine i to: Beograd, Novi Sad, Niš, Valjevo i Kragujevac. Bez obzira na program i trajanje služenja vojnog roka, postojeća infrastruktura ne može primiti novačni fond, odnosno nedostaje veliki broj kreveta, proširenje poligona za bojno gađanje, povećanje materijalno-tehničkih pričuva, prvenstveno hrane i goriva, a potreban je i cijeli niz infrastrukturnih promjena. Prilikom predstavljanja novog naoružanja Oružanih snaga 30. siječnja na Topčideru, Vučić je izjavio da je “sadašnja opremljenost Oružanih snaga streljivom oko 60 posto i da se to stanje mora popraviti”.
Uzimajući u obzir sve postojeće informacije i uvjete pod kojima se ove godine planira reaktivacija obveznog vojnog roka u Srbiji, za pripremu infrastrukture i ispunjavanje godišnjih vojnih obveza bit će potrebno između 100 i 150 milijuna eura. Naravno, novac za tu namjenu u Srbiji nije problem, dok, s druge strane, profesionalnoj vojsci kasne topli obroci, plaća ostaje niža od minimalca, a polovica novih borbenih sustava nema posadu zbog masovno dezerterstvo.
Sigurnosni izazovi
Za razliku od deklarativno “vojno neutralne” Srbije, susjedna Hrvatska, kao članica NATO-a i EU, ima drugačije sigurnosne izazove s kojima se suočava. No, u Zagrebu se sve ozbiljnije govori o uvođenju vojnog roka, uz postojeće dragovoljno služenje. U Hrvatskoj je obvezni vojni rok ukinut 2008. godine uvođenjem profesionalne vojske, koju je 2023. godine napustilo između 200 i 500 pripadnika koji su podnijeli zahtjev za napuštanje službe. S druge strane, političari u Hrvatskoj puno su skromniji u planiranju vojnog roka te predlažu služenje od mjesec dana.
Naravno, ne smijemo zaboraviti da Hrvatska, za razliku od BiH i Srbije, kao članica NATO-a uživa sustav kolektivne zaštite, ali ostaje za vidjeti hoće li službeni prijedlog biti upućen u proceduru.
Zakonom o obrani iz 2006. godine uspostavljene su Oružane snage BIH, a služenje vojnog roka u entitetskim vojskama je ukinuto. Člankom 80. Zakona o obrani regulirano je pitanje evidencijskih popisa osoba koje su služile vojni rok, čime je to pitanje ukinuto.
No, Zakonom je predviđeno i formiranje pričuvnog sastava Oružanih snaga BiH, koji je u nadležnosti ministra obrane, kao 50 posto profesionalnog sastava, što bi iznosilo oko 4.000 pričuvnika. Ta pričuva nikada nije formirana zbog financijskih poteškoća, što predstavlja najveći problem za funkcioniranje i stručni sastav.
U uvjetima postojeće financijske strukture i nemogućnosti povećanja proračuna Ministarstva obrane BIH, ne može se očekivati da će Bosna i Hercegovina uvesti dragovoljno služenje vojnog roka. Naravno, tu su i vanjski akteri i čimbenici koji, uz političke okolnosti, doprinose razlozima zašto Bosna i Hercegovina ne može uspostaviti sustav obveznog služenja vojnog roka.
Dugotrajno služenje vojnog roka u regiji postaje populističko i političko pitanje, a razina sigurnosne kulture i razvijenosti sigurnosne samoorganizacije društva ostaje poražavajuće niska. Trenutačno se nitko ne bavi sociološkim pitanjima s kojima će se susresti novaci kojih će sigurno biti u Srbiji, a možda i u Hrvatskoj.
Mjesečna naknada
Tijekom šestomjesečnog služenja vojnog roka regruti Vojske Srbije mjesečno primaju naknadu od 17.000 dinara, što je 284 KM. U Hrvatskoj sustav dragovoljnog služenja vojnog roka traje dva mjeseca, a ročnici primaju mjesečnu naknadu od 700 eura, što je 150 eura više od minimalne plaće u toj zemlji.
bh. regruti
Ukoliko već nisu u profesionalnoj službi u Oružanim snagama BIH, državljani BIH s državljanstvom Srbije ili Hrvatske mogu dobrovoljno služiti u hrvatskoj ili srpskoj vojsci. Međutim, ukoliko se u nekoj od te dvije zemlje ponovno aktivira služenje vojnog roka, osobe iz BiH s dvojnim državljanstvom bit će uvrštene u regrutnu bazu prema državljanstvu.
