Dva muslimanska bajramska praznika zauzimaju posebno mjesto u islamskoj tradiciji Bošnjaka i neodvojivi su dio identiteta muslimana na ovim prostorima. Načini njihova obilježavanja u prošlosti rezultirali su bogatom lepezom običaja na koje možemo biti ponosni.
Bajramski topovi, tijela, bubnjari, bajramska odijela i fesovi, darivanje djece, ljubljenje ruku starijih, bajramske sofre, obilasci mezarja samo su neki od brojnih običaja koji su duboko ukorijenjeni u našu tradiciju i kao takvi vjerno svjedoče da Bajramski praznici nisu praznici, dani bez posla, prazni i rasterećeni svakodnevnih obaveza, već periodi ispunjeni dubokim smislom i značenjem za ovdašnje ljude.
Jedan od običaja, koji je duboko ukorijenjen u našoj tradiciji, jeste oglašavanje i najavljivanje Bajrama uz pomoć topova, bubnjeva, talambasa, bajraka i učenja tekbira.
Ova tradicija zabilježena je na području Bosne i Hercegovine u vrijeme Osmanlija, kada su kadije, odnosno šerijatski sudovi, izdali posebne murasele kojima su regulirali obilježavanje Bajrama. Kao primjer može se navesti nedatiran mural Šerijatskog suda u Zvorniku, upućen dizdar-agi zvorničke tvrđave, kojim mu se naređuje da topovskom paljbom najavi nastup prvog dana Ramazanskog Bajrama u srijedu nakon Amaz-namaza. , ili mural sarajevskog kadije iz 1819. godine, kojim se naređuje dizdaru i zamjeniku glavnog tobdžije sarajevske tvrđave da sutra, u srijedu, nakon ASR-namaza ispale tri hica iz topa baljemez (topovi većeg kalibra) radi objave početak Kurban-bajrama, jedan hitac kada nastupi vrijeme klanjanja bajram-namaza, te pet iz baljemeza i 10 iz šah topova (topovi nešto manjeg kalibra u odnosu na baljemez top) poslije namaza.
Nadalje, topniku se nalaže da u toku cijelog Bajrama poslije večere, u podne i poslijepodne, ispali tri hica iz baljemeza i dva hica iz šahijskog topa. Od 1828. do 1833. godine samo u Bihaćkom kadiluku za reklamiranje bajramskih svečanosti utrošeno je 250 zrna crnog baruta (Osman Lavić, „Ramadanski Bajram u bošnjačkoj tradiciji“, Preporod, 15. 7. 2015.).
Stoga su muslimani ovih krajeva, nakon klanjanja jas-namaza posljednjeg dana ramazana, pucnjem iz topa sa gradske tabije, nakon klanjanja asr-namaza, najavili kraj mjeseca posta i nastup ševvala, odnosno dolazak Ramazanskog bajrama. .
U tekstu u kojem je opisao ramazanske običaje seoskih muslimana, Hifzija Hasandedić napominje da se u ovom mjestu iz topova čulo i poslije bajram-namaza i da je tom prilikom “svako ko je imao oružje, ujutro ga napunio i ispalio tefik. ( Osvit, Sarajevo, 1942, I, br. 33, str. 18).
Korištenje oružja u svrhu iskazivanja posebne radosti, veselja i zadovoljstva u bajramskim danima zabilježio je i sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svom Ljetopisu zabilježio zanimljiv događaj: „9. Zilhijja 1186. (l. III 1773.) povodom proslave Kurban-bajrama, jedan dječak je pucao s prozora iz puške i ranio u leđa ženu kaligrafa Ahmeda, atmejdanskog imama. Ova žena je bila dobra i plemenita, pa je izjavila da će se pokoriti sudbini i da se neće tužiti, ali da će biti strpljiva.”
Top – služi za obilježavanje početka i završetka posta u mjesecu ramazanu i prilikom obilježavanja dva Bajrama, 19. stoljeće, iz muzejske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke.
Osim što su na ovim prostorima pucnjem iz topa najavljivali dolazak Bajrama, običaj je bio da ramazanski dobošari nakon klanjanja bajram-namaza, praćeni kolonom djece, ponovo obiđu naša sela, avlije i sokake, ali ne ovaj put da probuditi svijet u Sehuru, kao što su to činili u proteklom mjesecu ramazanu, ali da naplate svijetu svoj ramazanski trud.
I tako je bubnjar, kaže Hasandedić, „išao od kuće do kuće i zanosno svirao bubnjeve, a jedno od najvrijednije djece ispred njega nosilo je barjak. Svi su bubnjara darivali, neko novcem, neko hranom, a neko i vezenom mahramom“, a kada bi došao u kuću u kojoj je bila djevojka za udaju, zastao bi i zapjevao gromkim glasom. :
Ded'te cure požurite
okiti me zastavom
koji mi je dao psa
Bog joj dao pa se udala
Koji je i mahramu dao
Ne sviđa mi se ona.
Najavljivanje i najavljivanje početka i završetka bajramskih praznika pucnjem iz topa zabilježeno je i u narodnim poslovicama, a jedna od njih glasi “pukao top, prošao Bajram”.
Ta je poslovica vjerojatno nastala u vrijeme kada su topovski pucnji, trećeg dana Kurban-bajrama i četvrtog dana Kurban-bajrama poslije Asr namaza, najavljivali kraj bajramskih praznika, a time i rastanak s nečim dragim i dragim. .
– Tradicija najavljivanja Bajrama pucnjem iz topova u većini je krajeva utihnula krajem Drugog svjetskog rata, ali je, hvala Bogu, ponovo oživljena devedesetih godina prošlog stoljeća, a topovi u značajnom broju naših gradova najavljuju vrijeme iftara i dolazak Bajrama.
Autor teksta je mr Meho Manjgo, bibliotekar-arhivista koji radi na posebnim zbirkama u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu – saopćila je MINA.
