U selima u kojima je sve manje stanovnika, a sve više praznih kuća, izbori nakratko vrate osjećaj da ih neko ipak vidi. Pred izbore se obilaze domaćinstva, razgovara s mještanima i obećava bolji život. A onda izbori prođu, a ljudi ponovo ostanu sami sa svojim problemima.
Do njihovih kuća pred izbore stignu i obećanja. Kamere, rukovanja, pitanja kako žive. Na nekoliko dana ili sedmica učini se da su i najzabačenija sela važna, da se zna ko u njima živi i šta im nedostaje, piše FTV.
“Samo kad su izbori, onda dođu, kad im zatreba nešto. A ja već slabo i idem na te izbore, 83. mi je godina…”
Bude li obećanja tad? “Obećanje, ludom radovanje”, kaže Momčilo Bogdanović.
„Uvijek je pred izbore, uvijek je tako bilo, i jedni i drugi“, dodaje Mitar Simeunović.
Nakon izbora ostaju isti problemi
Kada izbori prođu, ponovo ostanu sami sa istim problemima i istim obećanjima.
“Pa, 5–6 posto, eto koliko se ispuni. Gledam kakvi su putevi, vode ljudi nemaju, a obećanja od prije 10–15 godina, sve što je – ne valja”, argumentira Momčilo Bogdanović.
Očekivanja više i nemaju. Previše ih je ostalo u zraku, zajedno s godinama koje su prošle. Ono što nije ostalo na papiru vidi se na svakom koraku.
“Nema života, nema para, nemamo doktora, nemamo šofera, ništa dovoljno. Eto, do rata je tu bila autobuska stanica, i to ukinuše. Idemo taksijem, ko nema kola…”, objašnjava Bogdanović.
“Kad trebam specijalisti u Bijeljinu, ja moram platiti taksistu… 60 maraka platim i eto”, kaže Mitar Simeunović.
Sve manje ljudi, sve više praznih kuća
Godine su već odavno postale mjera svega što nisu dobili, a domaćinstva koja su nekada okupljala po nekoliko generacija danas održavaju jedno ili dvoje ljudi.
“Nešto otišlo vani, nešto pomrlo, ja sam ti sam u ovoj kući”, iznosi Bogdanović.
“Mi imamo koze, ovce, povrće, radimo, prodajem ovdje na putu sve što imam, i nešto telefonom i eto”, zaključuje Mukelefa Agić.
A danas, dok se posljednje poruke kampanja smjenjuju na televizijskim ekranima, društvenim mrežama i bilbordima i postaju sve glasnije, zajednice poput ovih koje smo obišli nestaju sve tiše. Nestaju kada čovjek nema kome da se obrati, kada autobus više ne dolazi, kada ljekar postane luksuz, kada djeca odu i ne vrate se. I kada se u kući ostane sam sa uspomenama i nadom da će neko, makar pred izbore, ponovo pokucati na vrata.
A onda izbori prođu i kucanje na vratima utihne. U tim selima još ima ljudi, samo je sve manje onih koji ih se sjete kada im ne trebaju njihovi glasovi
